Reforma reforme

Otkako znam za (svjesnu) sebe, prate me i kojekakve reforme. Dakako, sadržaj mnogih od njih, i tada i sada, dugo mi je bio nedokučiv. Što se tu stalno mijenja i zašto? No bilo je to zdravorazumsko razmišljanje, daleko od pravoga života (koji je uvijek negdje drugdje). Najprije me zgodila sama riječ reforma. Išla sam u školu, još nisam znala pravo ni čitati ni pisati, a oko mene sve je brujalo o reformama. Kako i ne bi! Bilo je to ono junačko poletno poslijeratno vrijeme obnove, a zna se: nema odmora dok traje obnova, stalno treba nešto mijenjati. Stariji su, sjećam se, žustro (no ipak, ziher je ziher, u četiri kućna zida) raspravljali o tada aktualnoj agrarnoj reformi, doduše više onako larpurlartistički, jer zemlje nismo imali ni pedlja, pa je to više bilo principijelno naklapanje, da ne kažem laprdanje. Onda sam nešto od reformi školstva osjetila i na vlastitoj koži, ali više kao neobičnost. Naime, nakon 4. razreda pučke škole pošla sam u 1. razred gimnazije (koja je u onomad još trajala 8 godina). U taj svoj (opet jedan) 1. razred jurila sam svaki dan iz Tkalčićeve kroz Kamenita vrata, svetost kojih me tada, ususret mučnom satu matematike, nije ni okrznula. No taj moj drugi prvi razred ubrzo je ostao bez nastavka. Nisam se, kako bi bilo logično, našla u 2. razredu nego u šestom! Jer je, eto, nastupila reforma koja je osnovnu školu podigla na osam razreda, a gimnaziju snizila na četiri. Pa sam tako nakon 8. razreda (a i u tom sam sistemu bila samo tri godine) i opet pošla u jedan prvi (gimnazije), u kojem sam zapravo već i bila. Tada sam najboljom metodom – onom vlastite kože – shvatila samu bit reforme.

Kad bismo bolje znali što reforma znači kao riječ, vjerojatno bismo bolje razumijevali i same reforme. Već i po postanku riječi reforma vidi se da je to složenica (od re, ponovno, opet, i formare, oblikovati). Dakle, reforma znači preoblikovanje, a reformirati preoblikovati. Forma (lat. forma, lik, oblik) jest ona riječ koja je i u osnovi riječi reforma. Tako reforma samo preoblikuje, preinačuje nešto što već postoji i daje tom nečem drukčiji oblik, no ipak zadan i prijašnjim elementima. Ima i jedno značenje reforme koje se baš i ne ističe u prvi plan. To je političko preoblikovanje, preuređenje koje provodi vladajuća klasa kako bi se utvrdila na vlasti. Jasno da ta promjena ne zadire u temelje postojećega poretka (koliko god se političari i njihovi pripuzi trudili uvjeriti narod kako upravo izgaraju za reforme). Raz­vikane reforme žele pokazati da im je cilj poboljšanje djelotvornosti državne uprave, a još više bolji život građana. No zna se dobro i to da svi argumenti koji gorljivo govore u prilog nekoj reformi padaju nakon nekog vremena u vodu pred isto tako gorljivim argumentima koji će prvu reformu smijeniti. Onda istim žarom nastupa treća reforma, koja smjenjuje prethodnu, a slična je onoj prvoj kao jaje jajetu i tako unedogled. Već i po prirodi stvari, svaka takva reforma može biti samo kozmetička. Jer se unaprijed zna tko reforme pokreće, a šuti se o tome zašto ih pokreće (ostajanje što dulje na vlasti). Druga je stvar ako reforme stižu iz drugoga tabora, onoga pobunjeničkog. Reformacija je jasan primjer za to. U početku bio je to skupni naziv za socijalno-političke pokrete u 16. stoljeću u zapadnoj Europi, poglavito protiv feudalizma. No ubrzo se reformacija pretvorila u borbu protiv Rimokatoličke crkve kao najvećega feudalca. Seljaštvo i mlado građanstvo u početku se pobunilo protiv feudalnoga sustava, no ubrzo se okrenulo i protiv licemjerja same Crkve, pa se glavni cilj borbe prenio na nju iz više razloga. Dirnuli su i u sam ustroj Crkve, pa nije čudo što su tekovine te borbe bile i povratak izvornom kršćanskom nauku (protiv korumpirane crkvene hijerarhije), bogoslužje na svima razumljivim narodnim jezicima, a i osnutak novih crkava (protestantskih), neovisnih o Rimu. Vidimo da samo prevrati, a ne šminkanje postojećega stanja, donose stvarne, korjenite i dalekosežne promjene.

Ima država koje o nekim pitanjima, vrlo važnima za svoje daljnje funkcioniranje (a obazirući se na želje većine svojih stanovnika, što ipak ne udovoljava svima), raspisuju referendum. To je oblik neposredna odlučivanja o važnom pitanju, koje treba biti postavljeno kratko i jasno, tako da se na njega odgovara samo sa da ili ne. (Kad se ovo sada Hrvati opet jednom ušeprtljaše oko imena jednoga zagrebačkog trga, pompozno je bio najavljen referendum, no svi „junaci“ brzo nikom ponikoše i sve se svelo na tréšnju brda i rođenje miša.) Dolazi od lat. referendum, ono što treba provoditi (gerundiv od glagola referre), i to tako da se predloži kao volja većine naroda vladi, parlamentu, senatu, vojnom vijeću i sl., već prema tome kojih se to tijela tiče, tj. na koju se ingerenciju pitanje odnosi. U Švicarskoj se često provode referendumi, a kod nas vrlo rijetko. Pravdamo se skupoćom, no razlozi češćega neraspisivanja referenduma u Hrvatskoj leže (skupa sa zecom) u nekom drugom grmu.

U starom Rimu, slično današnjem referendumu, neposredno izjašnjavanje pučanstva o nekom važnom pitanju rješavalo se plebiscitom, zakonom koji je vrijedio samo za plebejce, no neki rimski zakoni učinili su plebiscite obveznim za sve građane (što je smisao plebiscita i danas). Od Napoleona je plebiscit u Francuskoj neposredno odlučivanje o zakonu ili nekom pitanju kojim se potvrđuje ili uskraćuje povjerenje određenom dužnosniku (vladaru, predsjedniku republike i sl.). U međunarodnom pravu plebiscit je izjašnjavanje stanovnika nekoga područja kojoj državi žele biti pripojeni. Kao riječ, plebiscit je nastao od lat. plebiscitum, od početnoga plebs, narod, priprosto ljudstvo, ni patriciji ni robovi. Prvotno je plebs i značio veliko mnoštvo ljudi, prosti puk, plebejce. Riječ je preko fr. plébiscite ušla u jezik međunarodnoga prava.

Na početku ovoga dugog vrućeg ljeta više bih voljela ostati u formi (dobroj kondiciji) nego u bilo kojoj reformi. Jer znam sudbinu svake. Ovjereno vlastitim životom.